Uz trčanje, Iskra je virtuoz na klaviru i osvajač mnogobrojnih nagrada na raznim državnim i međunarodnim takmičenjima. Trenutno se priprema za Beogradski maraton koji se održava u nedelju 6. juna. Biće to još jedna pobeda u nizu, a Iskra je za Alo! ispričala kako se našla u ovom sportu koji joj je pomogao da ostvari deo svojih snova.
PRVA I OSTALE TRKE
Stalno sam sedela. U školi, pa vožnja na relaciji Aranđelovac-Beograd, onda sedenje pored klavira. Kad sam počela da rastem, sve više sam se savijala. Pričali smo sa sportskim lekarima i došli do zaključka da su trčanje i plivanje najbolje stvari. Trčanje se tako i pokazalo. Tako sam 2018. prvi put izašla na Beogradski maraton, trčala sam trku zadovoljstva. Od 2019. moj vodič Aleksandar i ja intenzivno trčimo. Prvi polumaraton sam istrčala 2019. Ove godine će biti moj 15. polumaraton, uključujući i sve virtuelne trke koje sam trčala, koje su bile takve zbog korone. Istrčali smo Pariz, Nicu i Holivud. Imamo u nameri da trčimo još Berlin, London i Njujork i onda ćemo zatvoriti šest najvećih svetskih trka. Trčimo i noćne maratone, možda smo malo više opasni tada za druge, ali šta da radimo (smeh). Borimo se i sa kišom, i sa suncem i sa grmljavinom... Trčali smo i humanitarne trke. Mi se pojavljujemo gde god ima neki vašar (smeh). Inače, najbrže sam polumaraton istrčala za dva sata i 40 minuta. Slepi jako teško trče. Uvek kažem: „Stavite povez na oči, pa probajte“.
MUZIKA I CILJ
Postoje note na Braju, čitam ih, ali to je jako problematično, mnogo teže nego čitanje slova. Profesori mi snimaju i izgovaraju položaj prstiju. Ove godine sam učestvovala na dva međunarodna takmičenja, u Šapcu sam bila prva, a na ovom drugom sam zauzela drugo mesto. Bila sam i na dva međunarodna takmičenja iz solo pevanja, na oba sam uzela prvo mesto. Kažu da sam apsolutni sluhista, ali zato često čujem i ono što ne treba da čujem (smeh).
NAJHUMANIJI MARATON
Te 2018. smo sa Dejanom Nikolićem, direktorom maratona, napravili presedan u svetu. Izveli smo na polumaraton 80 osoba sa invaliditetom iz cele Srbije. Više od 20 osoba u kolicima, to je bio spektakl, slike su obišle svet i Beograd je od Svetskog atletskog saveza dobio priznanje kao najhumaniji maraton te godine.
KOLICAŠI, ĆOROSI I GLUVAĆI
Na stazi nas ima dosta. Kako se u šali zovemo, tu su kolicaši, ćorosi i gluvaći. Ovi sa kolicima izgledaju kao u stara vremena sa dvokolicama. Svi su blesavi i pozitivni.
MEDALJE
Sve su mi medalje podjednako drage. U stvari, najveća i najdraža medalja mi je osećaj koji mi pružaju ljudi okolo i drugi učesnici trke, tapšanje, bodrenje: „Možeš ti to, napred, ajmo, bravo, idemo do kraja“.
PORUKA RODITELJIMA
Želela bih da svim roditeljima dece sa invaliditetom kažem da zbog česte i, nažalost, velike diskriminacije ne izoluju decu od života. Ne treba da žive u virtuelnom svetu, treba da sagledaju stvari kakve jesu. Pa i osobe bez invaliditeta doživljavaju diskriminaciju, uvrede... Povedite ih da se bave sportom, videćete reakciju kad osete lepotu svega.
PODRŠKA
Majka Isidora i Aleksandar su mi najveća podrška. Nažalost, neki članovi porodice mi ne daju podršku, ali svakom je bitno da ima bar nekog uz sebe. Imam divne drugare, lepo reaguju, znala sam da nosim medalje u školu, drago im je zbog mene.
Komentari (0)