Da je reč o značajnim količinama, potvrđuje podatak da se u privredi i domaćinstvima godišnje proizvede oko 12 miliona tona otpada, od čega je oko tri miliona komunalni otpad. Paradoks je u tome što se reciklira svega oko 15 procenata, čime se Srbija svrstava među poslednje zemlje u Evropi.

Takvi podaci jasno pokazuju da, dok globalni trendovi sve snažnije idu ka korišćenju otpada kao resursa — jer reciklaža predstavlja ključni deo cirkularne ekonomije i štiti prirodu i životnu sredinu — Srbija ovaj potencijal i dalje zakopava na divljim i nesanitarnim deponijama. U zemljama EU, koje godišnje proizvedu preko 2,5 milijardi tona otpada, on se tretira kao dragocen izvor, jer rast svetske populacije povećava i potražnju za sirovinama kojih je sve manje. Zato se te zemlje okreću stvaranju novih materijala upravo iz otpada. Drugim rečima, njihov model se udaljava od linearnog koncepta „proizvedi–upotrebi–baci“ i prelazi na cirkularni princip „proizvedi–upotrebi–proizvedi“.

Takav pristup ugrađen je i u rezoluciju o novom Akcionom planu za kružnu ekonomiju, kojom Evropski parlament od 2021. godine zahteva čitav niz dodatnih mera kako bi EU do 2050. postala ekološki održiva i potpuno cirkularna. Paketom mera je u međuvremenu precizirano više koraka kako bi se ubrzala tranzicija, a poseban akcenat stavljen je na povezivanje politike upravljanja otpadom sa energetskom tranzicijom i klimatskim ciljevima.

U Srbiji, međutim, uprkos delimično izmenjenim propisima i Predlogu novog Zakona o upravljanju otpadom, i dalje se samo mali deo otpada koristi kao resurs, što otvara pitanje da li je moguće primeniti sličan model povezivanja upravljanja otpadom sa energetskom tranzicijom.

Za sada izgleda da je takav pristup još uvek daleko od realnosti, jer je sektor upravljanja otpadom znatno ispod evropskih standarda. Pokazuju to i brojke prema kojima se u Srbiji reciklira tek oko 15% komunalnog otpada, dok čak 79% završava na deponijama. Uz to, ne postoji organizovan sistem tretmana otpada pre odlaganja, pa se najveći deo odlaže direktno. U poređenju s tim, zemlje EU recikliraju prosečno oko 50% komunalnog otpada, dok je udeo deponovanja do 2023. godine smanjen na približno 20%, zahvaljujući alternativnim metodama obrade. Kod nas je situacija upravo suprotna — čak 79 procenata otpada završi na deponiji.

Koreni problema nalaze se u nepoštovanju principa hijerarhije upravljanja otpadom, koja propisuje najefikasniji način postupanja s otpadom kako bi se sačuvali prirodni resursi i obezbedila zaštita životne sredine za buduće generacije. Deponovanje bi trebalo da bude krajnja i najmanje poželjna opcija. Hijerarhija uključuje više faza — od prevencije nastanka otpada, preko pripreme za ponovnu upotrebu, reciklaže, pa sve do koprocesuiranja. Koprocesuiranje podrazumeva korišćenje otpada umesto klasičnih goriva i sirovina u energetски intenzivnim industrijama. U tom procesu otpad se potpuno uništava, a čuvaju se prirodni resursi i smanjuje emisija gasova koji doprinose efektu staklene bašte.

Ovaj metod primenjuje se širom Evrope kada reciklaža nije moguća, jer hijerarhija nalaže da se u takvim slučajevima izabere koprocesuiranje kao društveno i ekološki najodgovorniji vid upravljanja otpadom.

Praksa u EU pokazuje njegovu efikasnost — u Belgiji, Danskoj, Holandiji i Švedskoj komunalni otpad se gotovo uopšte ne odlaže na deponije: količine su manje od četiri procenta. Austrija je otišla i korak dalje, pa je zakonom zabranila odlaganje otpada koji prethodno nije tretiran. Sve te mere deo su evropske politike prema kojoj otpad mora da se ponovo iskoristi ili pretvori u energiju.

U Srbiji je situacija potpuno drugačija — deponije se i dalje doživljavaju kao uobičajeno rešenje, što pokazuje koliko zaostajemo za evropskim praksama. U EU se otpad posmatra kao energetski resurs koji može da se koristi za proizvodnju električne energije, grejanje domaćinstava i rad industrijskih postrojenja. Danas više od 500 evropskih postrojenja na ovaj način obezbeđuje energiju za privredu i stanovništvo.

Sve ove slabosti domaćeg sistema opisane su i u “Beloj knjizi”, u kojoj stručnjaci ukazuju na ključne probleme — od nedostatka sistema za selekciju i tretman otpada, do nedovoljnih kapaciteta i neadekvatne infrastrukture. Posebno je naglašeno da je upravljanje otpadom važno ne samo zbog reciklaže, već i zbog njegovog potencijala za dobijanje energije.

Na to je nedavno, na panelu NIN-a o cirkularnoj ekonomiji, upozorio i Siniša Mitrović, rukovodilac Centra za cirkularnu ekonomiju PKS.

– Cirkularna ekonomija je bitna da bi se zaštitile sirovine koje nedostaju i materijali koji se uzimaju iz prirode. U Srbiji se na deponijama “sahrani” oko 100 miliona evra reciklirane sirovine. To je potrebno ponovo upotrebiti kroz novi proizvod ili energiju iz otpada. Našoj reciklažnoj industriji sada nedostaje 100.000 tona staklenog krša, 50.000 tona otpadnog drveta, plastike, a generišemo tri miliona tona pepela iz termoelektrana, milion tona šljake, milion tona strganog asfalta! Sve se ovo može vratiti kao novi resurs i tako se uštedi iz prirode – rekao je Mitrović.

On je naglasio i da je za napredak neophodna izgradnja održive infrastrukture, posebno u oblasti tretmana čvrstog otpada.

– Nastavi li svoj put čvrst otpad ka deponiji, izgubiće svaku ekonomsku priliku i postaće “čist” trošak, s ogromnim negativnim uticajem na životnu sredinu i troškove stanovništva. Treba da se napomene da je cirkularna ekonomija u Srbiji na samom početku ali se zainteresovanost kompanija povećava za upravljanje otpadom i energetskom efikasnošću. Predvodnici u zelenom prelasku sa linearne na cirkularnu ekonomiju su Elixir Group, Jugoimpex Niš, Toplana Šabac, Sanikula, Tarkett, Nektar i druge – objasnio je Mitrović.

Suština ove ekonomije jeste pronalaženje načina da se otpad pretvori u vrednost — bilo kao novi proizvod ili kao izvor energije — uz istovremenu zaštitu životne sredine. Evropska unija je u tome već pronašla odgovor i koristi otpad kao resurs, dok Srbija ovo „blago“ i dalje zakopava.