Za nama je dvanaest meseci obeleženih protestima, blokadama ulica i neprestanim društvenim tenzijama. Umesto razgovora, rasla je ljutnja, a netrpeljivost se preselila iz političkih parola na ulice, među komšije i najzad — među decu. U takvom okruženju,

Box: trinaestogodišnji V. R. iz Kraljeva,
dečak koji se već bori sa teškim zdravstvenim izazovima, našao se na meti brutalnog zlostavljanja vršnjaka.

Najrazorniji

Box: trenutak društvenog pucanja
desio se kada je grupa dečaka fizički i psihički maltretirala Vuka. Gađali su ga petardama, terali ga ka reci, ponižavali, snimali telefonom i prisiljavali da viče da je „ćaci“. Majka je potresena ispričala šta je njen sin preživeo.

Box: „Vuk je bio izložen zastrašujućem nasilju — udarali su ga granama, kamenom, snimali dok mu naređuju da govori da je autističan i ‘ćaci’. Hvatali su ga za međunožje i gurali ka Ibru“, navodi njegova majka. Jedan od dečaka sve vreme je držao telefon i beležio taj užas, kao trofej.

Normalizacija nasilja – odrasli se svađaju, deca to ponavljaju

Kako su protesti i političke blokade tinjale mesecima, uvrede i pretnje postajale su svakodnevica. Umesto razgovora, prihvatljen je jezik vređanja, gurkanja, etiketiranja. I ono što je najopasnije — najmlađi su to počeli da usvajaju kao novi „model ponašanja“.

Društvo, želeli to da priznamo ili ne, deci je poslalo poruku: ko misli drugačije, taj je meta. Na ulici, u školi, na igralištu — linija između neslaganja i nasilja nestala je.

Napad na ovog dečaka najjasnije pokazuje koliko su se granice pomerile. Ono što su navikli da gledaju kod odraslih, deca su prenela u svoju igru. Mesto za toleranciju zamenila je logika ponižavanja. Umesto da uče kako se razgovara i rešava konflikt, najmlađi su prihvatili ideju da se drugačiji obeleži i povredi.

Alarm za celu zajednicu

Slučaj iz Kraljeva nije samo priča o jednom detetu — on je odraz društva u kome živimo. Pokazuje da političke svađe nisu ostale na protestnim megafonima, već su se preselile među klupe osnovnih škola. To je znak upozorenja da smo prešli prag tolerancije i ušli u zonu u kojoj nasilje postaje „normalno“.

Godina iza nas dokazala je da blokade, sukobi i stalne optužbe nisu proizvele dijalog — nego strah i podelu. Umesto ideja, vodimo rat rečima. Umesto argumenata, dobacujemo etikete. A kada deca to počnu da oponašaju, jasno je da kriza više nije politička, već duboko društvena.

Ako se ova spirala ne prekine, sutra će biti gore nego danas. Najmlađi upijaju ono što vide — i ako im odrasli nastave nuditi konflikt umesto kulture razgovora, posledice će biti teške i dugoročne.