Prema dostupnim informacijama, tokom emisije državnih obveznica značajan dio novca plasiran je upravo preko Prve banke, institucije koja je godinama bila simbol privilegovanog položaja i sporne povezanosti politike i finansija. Umjesto odgovora na pitanja o porijeklu kapitala, ranijim aferama i odgovornosti za finansijski sunovrat bankarskog sistema, javnost danas gleda kako se tom istom krugu omogućava nova, sigurna i institucionalno verifikovana zarada.

To otvara logično pitanje: zašto se ne govori o tome? Zašto nema političke buke oko činjenice da država, koja se navodno obračunava sa nasljeđem DPS-a, pravi poslove sa najbližim porodičnim krugom Mila Đukanovića? Zašto se pažnja sistematski preusmjerava na spoljne mete, dok se unutrašnje teme guraju pod tepih?

Odgovor je, po svemu sudeći, jednostavan i politički funkcionalan. Kada se u javnosti podigne dovoljno dima – optužbama, spinovima i stalnim prizivanjem „krivca iz regiona“ – stvarni problemi postaju nevidljivi. Buka služi da prikrije suštinu. A suština je da se, i nakon promjene vlasti, pojedini ekonomski i finansijski aranžmani nastavljaju po starom, samo uz novo političko pokriće.

U tom kontekstu, napadi na Vučića nijesu izolovani incidenti niti plod impulsivne retorike. Oni postaju dimna zavjesa. Dok se javnost bavi regionalnim sukobima, propušta se da se postavi ključno pitanje: kako je moguće da se brat bivšeg predsjednika, simbol jedne epohe korupcije i zarobljene države, danas pojavljuje kao profitabilan partner države?

Ako je borba protiv DPS-a bila temelj političke promjene, onda se ona ne može voditi selektivno. Ne može se s jedne strane govoriti o raskidu sa prošlošću, a s druge strane praviti aranžmane koji toj istoj prošlosti donose novu finansijsku korist. To nije reforma – to je kontinuitet, upakovan u drugačiju retoriku.

Zato je važno razdvojiti dvije stvari: galamu i činjenice. Galama služi da skrene pažnju. Činjenice ostaju. A činjenica je da javnost ima pravo da zna zašto država posluje sa strukturama koje su decenijama bile sinonim za zloupotrebe, i ko je donio odluku da se taj odnos normalizuje.

Dok se ta pitanja ne otvore, svaki pokušaj da se krivica prebaci van granica Crne Gore djelovaće kao ono što jeste – politička distrakcija. A distrakcije su, u pravilu, najpotrebnije onda kada se želi sakriti nešto mnogo bliže i mnogo ozbiljnije.

(