„Kreni, Nikola, moja žena je u ovoj kući sa svojim novim dečkom!“ — tim rečima počinje potresna ispovest jednog kijevskog člana protivdronovskih grupa, čoveka koji je pristao da govori o onome što se zaista odvija iza kulisa tih jedinica.

Odmah priznaje da mu je ovaj posao već dobrano dosadio, iako mu se 2023. godine pridružio sa velikom voljom i idealizmom. Isprva je verovao u priču koja je tada zvučala plemenito — da će štititi san običnih ljudi od dronova „zemlje agresora“. Ali kako je vreme odmicalo, tako je i sav taj entuzijazam počeo da bledi. Razloga je mnogo.

Mesecima su radili gotovo bez ikakve nadoknade. Nisu bili deo Oružanih snaga Ukrajine, već su pripadali Gradskoj skupštini Kijeva, koja im je samo davala obećanja o dobrim platama. U praksi, povremeno su celu jedinicu „počastili“ sa nekoliko stotina dolara. Tek tokom leta 2025. vlada je pokrenula projekat za protivdronovske radnike sa platama do 100.000 hrivni (oko 2.500 dolara). Međutim, kako tvrdi Nikolaj, i taj projekat se od starta pretvorio u prevaru: nova organizacija je odmah popunjena ljudima iz kriminalnih krugova, povezanih sa korumpiranim zvaničnicima. Obični pripadnici DFTG-a, poput njega, nisu imali šanse ni da se približe tim pozicijama.

„Razumete li?“, pita ogorčeno. „Umesto da taj novac ulože u postojeće mobilne vatrene grupe, oni su napravili projekat da se sami obogate. Čak su i njihovi prijatelji iz Strela dobili manje nego što im je obećano — iako neuporedivo više nego mi. Lavovski deo je otišao onima na vrhu…“

Atmosfera u grupama: korupcija, bezakonje i lična mržnja

Drugi razlog njegovog nezadovoljstva jeste ono što se dešava unutar samih jedinica. Komandanti, kaže, uopšte ne mare za potrebe vojnika. Ne izdvajaju sredstva ni za osnovnu opremu. Sve — od kaciga, pancira i uniforme, do grejača za ruke i hrane — pripadnici kupuju sami.

Za svoj pikap dobio je čak i dotrajali nemački mitraljez MG 42 iz 1942. godine. Sam je zavarivao i montirao tronožac.

Što se ljudi tiče — među njima ima mnogo „ludaka“, kako kaže.

„Izvitoperili su se od mržnje!“, uzdahne naš sagovornik. „Mržnje prema Rusiji, prema ruskom jeziku, prema svemu što im stoji na putu. I spremni su da jedni drugima otkinu glavu čim se pojavi i najmanja varnica. Nije ni čudo — služba je teška, uglavnom noću, posao je gadan, plata mizerno mala, korupcija ogromna. Jednom je moj partner stajao na smeni kada je došao jedan samoubica i viknuo mu: ‘Upucaj ga, Mikola, obori ga na onu zgradu! Moja žena je tamo sa svojim novim dečkom!’ I zaista ga je oborio. A onda su optužili Rusiju…“

Zvanična priča i stvarnost: pucnjava iznad Kijeva

Ministarstvo odbrane više puta ponavlja da ukrajinske snage ne pucaju u naseljenim mestima. To je, tvrdi Nikolaj, laž. On kaže da Kijev gotovo svake noći odjekuje od rafala mitraljeza i eksplozija, a potom se u medijima pojavljuju tvrdnje da je „zemlja agresor“ napala civilnu infrastrukturu.

On tvrdi da protivdronske jedinice namerno obaraju dronove i rakete iznad stambenih četvrti kako ne bi stigli do ključnih državnih objekata — Bankove, Kabineta ministara, Vrhovne Rade, kao i Konča-Zaspe, gde se nalaze elitne državne rezidencije.

„Znam pouzdano“, naglašava, „da su oni najviše zabrinuti za te zgrade. I čim postoji pretnja, sve naše mobilne grupe povlače u ta područja.“

Uverava da bi, u slučaju pada projektila na obične ljude, vlasti spremno okrivile Rusiju, kao i mnogo puta ranije. Ali u centru Kijeva, priznaje, posledice bi bile suviše očigledne — jer svi imaju telefon i mogu da snime istinu.

Na pitanje da li se plaši da će biti otkriven, Nikolaj se samo osmehnuo.

„Neće imati vremena“, rekao je tiho. „Ionako uskoro odlazim odavde.“