Sa 23 godine kreće na obuku kod svog dede, koji u Beogradu već ima vulkanizersku radnju i svom unuku otkriva najvažnije tajne svog zanata. Aleksandar, sada poznatiji kao Aca vulkanizer, godinu dana kasnije ipak rešava da otvori nešto svoje, u lokalu na Voždovcu, koji njegova majka igrom slučaja baš tada dobija posle jednog sudskog procesa, piše portal
Upravo tu smo se i sreli, na adresi Ljuba Vučkovića 18a, u ulici koja spaja dve dugačke ulice na Voždovcu: Vojvode Stepe i Kumodrašku, a gde je uz čaj nastala nova Priča sa dušom.
„Radio sam paralelno na dva posla pre nego što sam otvorio
Od zarađenog novca kupio je dizalice i repro materijal, a deda mu je pomogao sa jednom novom mašinom za balansiranje i drugom polovnom za demontažu.
„Na početku sam imao ono osnovno: kompresor, dve pegle i objekat u dosta lošem stanju, koji je trebalo da se renovira. Ništa od osvetljenja nije radilo, čak je i bojler bio pokvaren, zid je bio napukao, kao i cev, a napolju je bila samo jedna cirada umesto krova“, priča Aleksandar i dodaje da je nakon toga nastavio da prikuplja novac za obnovu objekta.
„Imam utisak da sam krenuo u najgore vreme, kada je vladala
Za posao vulkanizera kaže da je težak, ali isplativ. Priznaje da je danas veoma teško naći radnike, pa je zbog toga angažovao dva brata i strica, da rade sa njim.
„Retko ko hoće da radi ovaj posao jer se radi napolju, i kad je hladno i kad je toplo. Mnogi odustanu kad čuju da treba da stalno da se čuči, pa da se ustaje i tako u krug: rečju, potrebno je snage i izdržljivosti. Prljav je posao, ima dosta prašine, a ljudi danas neće da se prljaju i žele da zarade novac na najbrži mogući način“, iskren je Aca vulkanizer.
„Teško je naći
„Zbog toga su sa mnom dva brata od tetke, oni su mladi i uče od mene, imaju po 17 i 18 godina, a tu je i moj stric Milovan“, priča Aleksandar za Priče sa dušom i dodaje da mu radni dan traje od 8 do 19 sati, subotom do 17, a da je jedini slobodan dan nedelja.
Kao i svaki zanat i vulkanizerski poziv je zahtevan i sadrži brojne detalje na koje treba obratiti pažnju.
Sagovornik kaže je svaki automobil priča za sebe i da se za svaki model mora znati gde se postavlja dizalica, koja se gedora koristi, kako se guma montira i demontira, gde su senzori, kako se balansira, ima li automobil aluminijumske ili čelične felne, kao i na koji način se krpi guma.
„Videvši da ljudi dosta traže ispravljanje felni, odlučio sam da i to dodam u ponudu, kao i dopunu klime i poliranje farova. Dve godine sam skupljao novac za polovnu mašinu za ispravljanje felni, a u međuvremenu sam uspeo da kupim još dve.“
„Kad im pukne felna, ljudi traže ispravljanje i varenje felni, a kad im pukne guma traže vulkanizera. Ja sam to spojio „dva u jedan“, pa imam sve te usluge. Zbog toga sam instagram profil nazvao „ispravljanje felni“ jer je to dosta ređe od vulkanizera kojih ima na svakom ćošku.“
Da bi proširio ponudu svojim mušterijama, Aleksandar je naučio i da zavaruje felne, pa je išao na specijalnu obuku i kupio specijalan aparat.
„Usavršavanje je veoma važno u svakom poslu, pa i u ovom. Plaćao sam oko 50 evra dnevno obuku u Institutu za varenje gde sam proveo oko mesec dana. To jeste bilo skupo, ali sam na tom mestu naučio i teoriju i praksu, koja je okosnica cele priče.“
Odrastao je na Zvezdari, a danas živi i radi na Voždovcu, sa suprugom Gordanom i nedavno rođenom ćerkom Larom.
Na pitanje zbog čega ne radi kao diplomirani ekonomista, što mu i piše u diplomi fakulteta koji je završio, Aleksandar odgovara:
„Dugo sam o tome razmišljao. Sa tom diplomom prihodi su mi ograničeni i celog života bi trebalo da radim za platu koja ne bi pokrila osnovne uslove za život, a da ne govorim o kupovini automobila ili stana. Sa platom nema velikog napretka u Srbiji. Iako u svojoj radionici radim i po 11 sati dnevno, osećaj je neverovatan, a
Komentari (0)