Već osam meseci, raskrsnice širom Srbije više nisu samo mesta ukrštanja saobraćaja – one su postale simboli sukoba vizija, svetova, vrednosti. Studenti, aktivisti, preko pešačkih prelaza, uporno, u krug, blokirajući ulice u ime građanske neposlušnosti. Policija s druge strane, kordoni kao iz crno-belih vesti. I između – običan čovek. Onaj koji gleda, ali ne učestvuje. Koji oseća, ali ne viče. Koji nije ni "ćaci", ni izdajnik, ni bezosećajan. Samo ne želi da mu neko drugi objasni šta je sloboda i kako se ona isključivo izražava.

Jer, u tišini ne mora biti straha. Ponekad je tu razumevanje, odgovornost – i potreba da se ne učestvuje u onome što više ne liči na otpor, već na zamenu stvarnosti svojom verzijom.

Ko je odlučio da su baš oni svetionici?

U poslednje vreme, protesti su prestali da budu poziv na razmišljanje – postali su test lojalnosti. Ili si sa nama, ili si "ćaci". Ili stojiš s transparentom, ili si protiv. Nema sredine. Nema pitanja. Nema mesta za onog ko kaže: „Ne mislim da je blokiranje bolnica i škola rešenje.“

A zar nije zdravo da u jednom društvu neko kaže „čekaj“, da razmisli, da ne želi da mu se patriotizam meri brojem pređenih pešačkih prelaza? Zar nije logično da neko ne želi da bude vođen, makar i od „plemenite ideje“, ako mu je način pogrešan?

Jer mnogo je onih koji sve vide. I ne slažu se s mnogo čime u sistemu. Ali ne veruju da će se pravda ishodovati vikom. Ne žele da im deca budu zlouprobljena zarad nečijih interesa, da im se zaustavi mladost jer je nekom interes da manipulacijom i psihološkim konstantnim spinovanjem dođe do svog cilja. Ne žele da im deca budu deo neke daleko većeg i opasnijeg eksperimenta, koji koristi mladost Srbije kao pokusne zečeve. Ne želi da još jednu generaciju žrtvuje da bi se zveri napile ljudske krvi. Ne žele da ih se ucenjuje moralnošću ulične scene.

Komunistički šablon pod novim bojama

Na protestima se često čuje reč „sloboda“. Ali sloboda, ako je iskrena, ne traži jednoumlje. Nažalost, sve više podseća na stari ideološki obrazac – sa novim, mladim licima. Oni koji predvode proteste vide sebe kao avangardu, kao pokretače svesti, a sve ostale kao „nesvesne“, kao mase koje treba probuditi. I tu se ne vidi razlika od bivšeg sistema: isti narativ o „prosvećenima“ i onima koje treba odgajati.

Na ulicama Beograda nije više samo borba za bolji sistem – sve češće je to pokušaj da se zauzme pozicija nove elite. One moralne, čiste, buntovne. A šta je s onima koji drugačije razmišljaju? Koji nisu za aktuelnu vlast, ali ni za pravljenje revolucije bez plana i cilja? Njih se etiketira. Njih se ismeva. Njima se šalju poruke da su kukavice jer ne „šetaju“. Kao da je sve što se ne vidi – beskorisno.

A ljudi – rade. Žive. Nose teret svoji života.

I dok studenti pišu parole, drugi pišu izveštaje, peku hleb, čuvaju decu, pokušavaju da održe glavu iznad vode. Ne zato što su slepi za nepravdu, već zato što znaju da život nije crno-beli. Da vreme provedeno u barikadi ne donosi nužno rešenje, ali može doneti posledice.

Oni koji ne protestuju nisu slabiji karakteri. Možda su čak i zreliji. Sagledavaju širu sliku. Znaju da je zemlja ranjena – ali ne misle da se leči tako što se parališe. U znaku besa zaboravlja se da lek ponekad mora da bude gorak – ali i pametan. Ne histeričan.

I šta sad?

Osam meseci – i pitanje više nije „da li podržavaš protest“, već „koliko još ovo ima smisla“. Jer kada nečija sloboda postane nečiji haos, teško je pronaći ravnotežu.

Vlast je odgovorna, da. Ali nije jedina. I odgovornost ne pripada samo vrhu – pripada i ulici. Jer ako tražiš moralno pravo, moraš ponuditi i odgovornost za posledice. Ako hoćeš promenu – objasni kako. Ako tvrdiš da nisi deo političke manipulacije – pokaži da nisi.

A oni koji sve to gledaju – i ćute – nisu puki posmatrači. Oni su tiha savest društva. Oni su ravnoteža. I dokle god imaju pravo da ne biraju barikadu kao jedinu opciju – postoji nada da Srbija još nije izgubila osećaj za meru.

I možda baš oni, koji su ostali kući, na poslu, u prevozu, s detetom za ruku – možda baš oni, nevidljivi, ali budni – znaju najviše o tome kako se jedna zemlja leči. Bez buke. Bez spektakla. Sa svešću da prava promena ne počinje u krugu semafora – već u tome da ne dozvoliš nikome da ti ukrade zdrav razum. Ni vlasti. Ni opoziciji. Ni revoluciji.