- Ja sam najmlađi od petoro dece. Zoran, Zorica, Goran, pa sestra Gorica i ja. Za vreme bombardovanja sam bio u Sevojnu sa porodicom. Nismo očekivali da će biti toliko strašno, dok sa prozora nismo videli kako gađaju vojni aerodrom Ponikve udaljen 23 kilometra od Sevojna. Tada smo shvatili da je vrag odneo šalu, da je stvar ozbiljna i odlazili smo u sklonište. U skloništu smo provodili i dane i noći, sve do trenutka kada smo saznali da je moj najstariji brat Zoran, koji je u to vreme bio na ratištu na Kosovu ranjen - rekao je Ostojić.
Nastavio je u istom ritmu.
- Kao danas se sećam datuma, 13. 4. 1999. Dobijali smo razne informacije, od toga da nema nogu, pa do toga da je poginuo. Živeli smo u neizvesnosti sve dok ga nije njegova jedinica SAJ dovezla u Sevojno. Bogu hvala, bio je povređen samo u ruku, dok je njegov najbolji drug poginuo, a nekoliko ih je bilo takođe ranjeno. Kada je došao i rekao da više ne idemo u sklonište, već ostanemo kod kuće, za mene je kao dete tada rat prestao. Uz njega sam se osećao smireno i više nisam znao za strah - zaključio je Ostojić.
Da se nikada ne ponovi...
Bonus video:
Za više sportskih informacija, zapratite našu
Komentari (0)