Sprinterski završetak prvog Beogradskog maratona 1988. godine ostao je u sećanju mnogih koji su videli tu scenu uživo ili na malim ekranima. Pobednik, Rifat Ziljkić, sada proslavljeni trener osvajača brojnih evropskih medalja na srednjim i dugim stazama i krosevima, rado se seća tih trenutaka.
- Imao sam tada 25 godina. Bio sam juniorski i seniorski prvak Jugoslavije na 5.000 i 10.000 metara. U to vreme su se trčale ove deonice, a oni manje uspešni išli su na polumaratone i maratone - priča Ziljkić.
S radio-stanice „Studio B“ novinar Đoko Vještica inicirao je da se u Beogradu održi maraton. Koliko je bila njegova, toliko je to bila i zamisao Branimira Brane Radovića, proslavljenog trenera, pokretača i organizatora „Belog krosa“.
- Podigla se velika buka, zagrejala atmosfera, u vazduhu se osećalo da će to da bude spektakl. Moj tadašnji trener Jovo Budimir rekao mi je da bi bilo dobro da se oprobam. Održavani su tada, da tako kažem polumaratoni, povodom nekih bitnih istorijskih momenata. Svuda sam pobeđivao, jedino sam tri puta bio drugi na Krosu „Politike“, ali nigde nije bilo deonice duže od 23 kilometra, što nas je čekalo u Beogradu.
Poslednja priprema bila je ulična trka u Zenici.
- Tada smo se sporečkali Goran Raičević i ja. Startovali su svi najbolji naši dugoprugaši u tom trenutku - Goran Raičević, Slavko Kuzmanović, Milorad Paunović, Dragan Isailović, Sava Alempić... Bilo je i među drugima netrpeljivosti.
Najbolju formu pokazivao je Milorad Paunović, ali Rifat kaže:
- Ipak sam osećao da je najopasniji Goran Raičević i celu taktiku sam usmerio ka njemu.
Na stazi i pored nje bila je reka ljudi.
- Bio je maj, a vreme sunčano i između 18 i 20 stepeni. Savršeno za takvu trku. Izdvojila se veoma brzo grupa koju sam naveo. Diktirali smo jak tempo, do kraja je bilo tri minuta po kilometru. Dok smo mi bili na železničkom mostu, kolona trkača je tek prelazila Brankov. Do Autokomande došli smo Sava, Paun, Goran i ja. Goran je menjao tempo, bio je baš dobar, probao je da nas slomi. Onda je krenula „rokačina“ do Slavije, koju je opet Goran nametnuo na onoj dugoj neprijatnoj uzbrdici od Veterinarskog fakulteta - priseća se Ziljkić, i dodaje:
- Ostvario sam do tada i posle toga dosta pobeda. Bio sam prvak Balkana. Možeš da trčiš 13:50 na 5.000 i da se sve malim naslovima zabeleži u novinama, ali ova pobeda je, pored televizijskog zapisa, krupnim slovima preko cele strane zabeležena u štampi. Ona je obeležila i moju karijeru. Svi me se kao atletičara sećaju po tome. Ovo je moja lična karta.
Za više sportskih informacija, zapratite našu
Komentari (0)