"Birala sam šta ću obući, kakvu ću frizuru napraviti... Izabrala sam haljinicu i lakirane cipelice... Jedno jutro, negdje oko četiri sata, probudila nas je pucnjava. Ništa neobično, nije bio prvi put da mirni, dječji san, prekinu rafali. Ali tog 4. avgusta 1995. godine nisam ni pomislila da je to posljednja noć provedena u mojoj sobi, u mom krevetu, posljednje svitanje zore u rodnom mjestu... U plamenu je nestalo sve što su generacije godinama stvarale..."

Ovo je samo deo ispovesti devetogodišnje devojčice iz Like. A svima koji su je čitali i slušali, stezala je grlo, punila oči suzama. Ili otvarala rane...

- Svaki put kada pričam o tome, kao da sve ponovo proživim. I opet sam u toj noći neizvesnosti. Da li ćemo dočekati jutro, ili ćemo nestati, kao mnogi koje sam poznavala. Ponovo u meni ožive zvukovi rafala, glas koji govori: "Pali!", i jezivi krici stoke i živine koja živa gori.

Kada je krenula u zbeg znala je gde je Srbija, ali ne i koliko će do tamo putovati. Seća se užasa u kolonama. Traktora kojima je narod bežao, najpre do Banjaluke. Potom autobusima prema Sremskoj Rači i Beogradu.

U pismu sećanja, kao devetogodišnja devojčica beleži:

"Ne znam tačno koliko smo dana putovali, otprilike deset. Tih dana, nažalost, nisu se brojali dani, već izgubljeni životi... Htela sam prebrojati sve one ljude, bilo nas je puno, nikad nisam vidjela toliko ljudi, nikad koloni nisam mogla vidjeti ni početak ni kraj, a nisam znala ni brojiti do tolikog broja. Toliko nas je bilo... Gledam nas, pitam se: Šta smo mi sad? Nesrećnici? Stradalnici? Heroji? Kukavice? Bene? Igračke? Da li se to istorija šali sa nama, ili nas podsjeća na neke zaboravljene lekcije?"

Đurđica je u međuvremenu završila Ekonomski fakultet i zaposlila se. Voli svoj posao, voli nove prijatelje i svoj novi zavičaj. Ali, stari ne zaboravlja. Kao što ne može da zaboravi detinjstvo koje joj je ukradeno, ali time ne želi da opterećuje druge.