- Koji ste vi – pita domaćin grupu nepoznatih mladića koje zatiče u svom dvorištu.
A, pa mi smo sa mladine strane – veselo odgovaraju oni.
- Kakva crna mlada, ovo je ispraćaj u
„Žurka koja se ne propušta“
Ovo što ste pročitali nije vic, nego istinita priča iz 80-tih godina prošlog veka koja na najbolji način ilustruje koliko su ispraćaji u vojsku svežeg regruta tadašnje Jugoslovenske narodne armije (JNA), bili i popularni i česti i za tadašnje mladiće na pragu 20-tih godina života „svojevrsna žurka koja se ne propušta“.
Znalo se, sezona je počinjala već u maju ispraćajima onih drugova koji bi odmah nakon završetka četvrtog razreda srednje ili trogodišnjeg zanata, odlazili u
Ispraćaj bio značajan kao venčanje
Odlazak u vojsku tada, dodaje, prestavljao je čast za svakog pozvanog da „oduži dug domovini“, ali i priliku da se organizuje ispraćaj koji bi u nekim slučajevima okupio i par stotina zvanih i nezvanih gostiju.
- Jednostavno, to je bilo slavlje kojim je „morao“ da se obeleži tako značajan trenutak u životu svakog tada mladog čoveka. Praktično, podjednako značajan kao i venčanje. Ne mogu da se setim koliko sam od familije i prijatelja dobio novca za „put“, sve sam dao na muziku jer sam, naravno, bio potpuno pijan, ne znam ni kako su me sutradan spakovali na autobus za Beograd, a tek ne znam kako sam tamo pogodio voz za Skoplje gde sam u kasarni „Maršal Tito“ proveo narednih godinu dana, iako je vojni rok trajao 15 meseci ali sam imao dosta nagradnih skraćenja – iskren je naš sagovornik koji uz smeh evocira sećanje na ispraćaj u vojsku.
Njegov školski drug Goran, kojeg je vojni rok vodio putem od Sombora do Mostara, misli da „nije bilo mladića u njihovoj generaciji koji nije pravio ispraćaj“.
- Pošto tad nije sadašnjih „fensi“ restorana i svega što prati aktuelna slavlja, ispraćaji su se pravili pod šatrama i najviše u selima. Sećam se da je tad krenula i „moda“ da se slavlje fotografiše i snima kamerom, tu ekipu sam i sam imao na svom ispraćaju. Mnogi su tome pridavali tako veliki značaj da roditelji nisu žalili para da angažuju i tada poznate pevače da im sinu pevaju na ispraćaju u vojsku – kaže on.
Devedesete ugasile euforiju
„Pik“ masovnosti ovih manifestacija, koji je, bio organizovan u većoj ili manjoj meri, imao višedecenijsku tradiciju, ipak je počeo da jenjava nastupom 90-tih, jer se, kako se sećaju drugi sagovornici „Blica“, „u vazduhu već osećalo da mnogi od nas neće otići na mirnodopsko služenje, već direktno u građanski rat“. To je, pogotovo, zakačilo generaciju tadašnjih mladića rođenih 1971. i 1972. godine.
- Dok smo godinu dana pre našeg vremena za odlazak u vojsku, te 1989-te, veselo odlazili na ispraćaje, već sledeće godine situacija se, zbog početka rata u Jugoslaviji, drastično promenila. Euforiju je kod svih zamenila briga, još uvek je bilo ispraćaja, ali uopšte ne tako masovnih i čestih. Umesto priče kada zakazati veselje, koga sve pozvati i ko će svirati, zamenilo ju je šuškanje da je „onaj našao vezu da odloži vojsku“, dok oni roditelji koji nisu vezu su govorili „samo da ovaj moj ne dobije odlazak u Sloveniju ili Hrvatsku“ – prepričavaju svoje sećanje Vladimir i Nebojša, danas 53-godišnjaci, koje je JNA u svoj smiraj u jesen 1990-te pozvala u Kumanovo, odnosno, u Pulu.
Da li će budući regruti slaviti?
Tako je, dakle, bilo nekad. Druga vremena i drugi običaji koji, po mišljenju sociologa Alekse Vukašinovića, apsolutno ne mogu biti primenjeni ni na aktuelni trenutak, ni na generaciju budućih regruta koje čeka odlazak na obavezno služenje u Vojsci Srbije.
Generacija koja će biti pozvana na služenje vojnog roka je potpuno različita u odnosu na prethodne i kojoj je dril, ne obuke nego onoga što prati vojni rok, „nezamisliv i besmislen“.
- Mnogi ih najčešće nazivaju razmaženima, ali to je temeljno nerazumevanje tih mladih ljudi. Nije tačno da oni nisu sposobni za takvu službi i rad, već oni nisu ničim naterani da veruju da ribanje WC-a, košenje trave ili marširanje ima neku svrhu, pogotovo vaspitnu i razvojnu u smislu sazrevanja ličnosti. Vojska nije vaspitna ustanova, nije zadatak vojske da od momka pravi muškarca, već je to zadatak primarne i sekundarne socijalizacije u porodici i školi. Ako mi nismo sposobni za to, to neće moći ni vojska kojoj, po svojoj definiciji, to nije ni zadatak – objašnjava naš sagovornik svoj stav zašto ne veruje da će budući regruti uopšte imati želju da im se pravi ispraćaj u vojsku.
Ispraćaji danas prava retkost
Da je povratak organizovanja ispraćaja u vojsku, kao nekada, ili „na dugom štapu“ ili vrlo malo verovatan, smatraju i oni koji bi od tog „povoda“ mogli dobro da zarade – ugostitelji i muzičari.
- Ispraćaji su već postali retkost od sredine 90-tih i zbog ratova i zbog ekonomske krize, a u ovom veku, i dok je postojalo obavezno služenje vojnog roka do 2011. i pogotovo od kako je uvedeno dobrovoljno, njih gotovo uopšte da nema. Poslednji kojeg se sećam imali smo pre 7-8 godina i to je bio sin vojnog lica koji je išao na dobrovoljno služenje, ali i to je više bio ručak za tek 20-ak osoba, a pamtim vremena kada smo ispraćaje pravili za više od 200 zvanica. Običaj ispraćaja je već dugo vremena „pregažen“ uvođenjem prakse proslave punoletstva i skeptičan sam da će se vratiti ni na „mala“, kamoli na „velika vrata“ – priča višedecenijski vlasnik jednog restorana u Valjevu.
Takve „tezge“, bar ne u bliskoj budućnosti, ne očekuju ni muzičari.
- Mi profesionalno sviramo od 1997. godine i evo za skoro 30 godina rada nismo imali ni jedan jedini ispraćaj u vojsku. Možda se taj običaj negde zadržao, verovatno u ruralnim sredinama, ali ni kolege koje najčešće pozivaju za veselja u tim sredinama, ne mogu da se sete da su u poslednjih 20 godina svirali na nekom ispraćaju u vojsku – kažu članovi jednog šou-benda iz Šapca.
(
BONUS VIDEO:
Komentari (0)