Tuguje za rodnim krajem, a oseća veliku čast i zahvalnost predsedniku Vučiću i zvaničnicima, kao i svim prisutnima koji ne dozvoljavaju da egzodus padne u zaborav.

 - Najranija sećanja moja dosežu do početka 1990. godina, kada je počelo maltretiranje srpskog stanovništva. Svi lepi događaji i zvuci detinjstva su potisnuti, zvucima rušenja kuća i pucnjavom - rekla je Vulić.

Kako kaže, najteži trenutak koji je preživela jeste taj što je tri dana gledala u kolonu i pokušavala da pronađe svog oca.

- Tek četvrtog dana stigao je i naš otac, ukrcao nas je u stari gradski autobus u Banjaluci, i poslao put Srbije. On je ostao i nastavio traktorom iza nas - rekla je Vulić. 

Njena majka imala je sat vremena da spakuje stvari i napusti sa porodicom vekovno ognjište. Krenuli su put Banja Luke.

- Gledamo strahote u kojima stari umiru, ljudi plaču i sahranjuju ih pored puta - seća se Sanja u suzama.

Kako kaže, prošlo je 27 godina, a Srbija je Krajišnike prihvatila, školovala i zaposlila.

 - Ja nisam rođena u Srbiji, ali ovo je moja država, a Novi Sad je moj grad. Ja sada vidim svetlu budućnost za moju decu koja su rođena ovde u Srbiji - rekla je Sanja.