Iako je
Ona je gostujući svojevremeno u jednoj emisiji pričala o simptomima koje svi povremeno imamo - umor, bol u mišićima, neprijatnost u zagušljivim prostorijama, manjak energije... Samo, kod Ine nisu prolazili, a temperaturu je imala mesecima. Pet godina je obilazila lekara, koji su joj govorili da joj nije ništa, i pored činjenice da se ona ne oseća dobro.
- Prvi simptomi bili su
- Parametri i analize su bile u redu, samo su virusne infekcije bile hronične, antitela sam imala na skoro deset virusa, a za šest su nivoi IgG antitela bili na abnormalno visokom nivou. Otkriveno je da su to sve infekcije koje sam preležala u najranijem detinjstvu, ali titar ne bi smeo da ostaje visok već da opada vremenom, tako su shvatili da nešto nije u redu ali nisu znali šta je - istakla je ona, prenosi "Mondo".
Kako je izgledao svakodnevni život sa tim simptomima, da li je okolina imala razumevanja - porodica, poslodavac? Da li se uopšte može raditi uz sindrom hroničnog umora?
- Stalno sam bila umorna, to je bio umor koji ne prolazi kada odspavate. Nisam mogla da odem 200 metara od kuće. Nisam mogla da uđem u poštu, smetale su mi zagušljive prostorije u kojima ima puno ljudi. Non-stop mi se spavalo, nemam energije, deca su još bila mala a meni jako teško. Kad idete kod lekara i ne otkrijete ništa, onda i drugi pomisle da vam nije ništa - ispričala je ona tad i dodala:
- Srećom, moji ukućani su imali razumevanja, ali šira okolina nije shvatala moje stanje. Normalno je da postoji i strah, kad ne znate šta vam je. Pitate se da nije nešto psihički, ali ja odem sama kod psihijatra, ne nađe ni on ništa, a meni i dalje nije dobro.
Drugarica joj je javila da je na televiziji gledala
- Mogu slobodno da kažem da nemam ni deset odsto onih simptoma koje sam imala ranije. Ja imam bol u mišićima i zglobovima kada se menja vreme, ali to je trenutno, i to lako prevaziđem. Ali moram da imam energiju da mogu da ustanem ujutru i radim svoj posao, to je najbitnije - napomenula je iva i otkrila šta je bio njen spas:
- Meni je spas bio da mi neko konačno kaže šta mi je. Kada neko konačno pominje simptome za koje mi ranije nisu verovali da ih uopšte imam. Bila sam u pozitivnom šoku kada sam dobila konačno dijagnozu, bila sam srećna, laknulo mi je. Vremenom, terapija koju pijem mi je pomogla, počeli su da se gube simptomi, onda mi je trebalo da se priviknem da ih nema. Čovek kada godinama živi sa tim simptomima, negde u pozadini postoji i strah da će se oni vratiti.
Komentari (0)