Istoričar Srđa Trifković je izjavio da je srpsko-hrvatski sukob u vreme raspada SFRJ nastao sudarom dva predvidljiva elementa: traumatičnog kolektivnog sećanja zapadnih Srba na NDH i nespremnosti nove hrvatske vlasti da Srbima u Hrvatskoj ponudi iole prihvatljiv kompromis.

„Progon Srba započeo je nedugo posle pobede HDZ u proleće 1990, da bi dostigao vrhunac pre 27 godina, u leto 1995. Kao posledica još nerasvetljenih dogovora zvaničnog Beograda i Zagreba, oko četvrt miliona njih bilo je primorano da u jednom danu, bez igde ičega, napusti vekovna ognjišta. Tragedija krajiških Srba protekla je tada, a nastavlja se i danas, uz savršenu ravnodušnost ne samo tzv. međunarodne zajednice već i većeg dela srpskog političkog i medijskog establišmenta. Najzapadniji ogranak srpstva, koji je vernost svojim korenima vazda skupo plaćao, prognan je i zaogrnut plaštom zvaničnog zaborava“, istakao je Trifković.

On podseća da su u viziji Starčevića i Tuđmana, Srbi Krajine jedan stran narod neizvesnog porekla koji je nepozvan došao u Hrvatsku i oduvek bio neprijatelj Hrvata.

„Da paradoks bude veći, ti tobožnji "vlaški uljezi" su u isto vreme proglašavani izdajnicima, otpadnicima od hrvatstva koji su “svoju domovinu” Hrvatsku izdali stranim, srpskim interesima. Po toj logici Srbi su u isto vreme bili i strano telo i bivši Hrvati koji su primili pravoslavlje i tako na prevaru posrbljeni. U oba slučaja, bilo da je reč o „uljezima“ ili o „posrbljenim Hrvatima“, opstanka im nije bilo. U leto 1995. krvlju i bezimenim grobovima obeležen je njegov put progonstva sa vekovnih ognjišta“, smatra on.

Sudbina Srba Krajine 1945-45. i njihovih potomaka tačno pola veka kasnije 1991-95, dodaje Trifković, ukazuje da se u istoriji stvari ponekad menjaju da bi ostale iste.

„Kad god se među Srbima nostalgičnim tonom pomene Jugoslavija, a to se, nažalost, još uvek događa, treba se setiti, baš na to slovo „J“, Jadovnog i Jasenovca“, zaključio je Srđa Trifković.