Jedan od primera je slučaj Aleksandra Jovanova iz Zrenjanina. Prikazan kao žrtva političkog nasilja zbog podrške studentima, Jovanov je zapravo, kako je potvrdio i MUP, učestvovao u saobraćajnom sukobu sa grupom svojih sugrađana — a ironija je da je i jedan od napadača takođe bio deo protesta. Dakle, incident nije imao nikakvu političku pozadinu.

Slično je bilo i sa Petrom Živkovićem, studentom prava i sinom bivšeg policijskog generala. Mediji su sugerisali da je fizički napad na njega bio deo političke odmazde zbog smene njegovog oca. Ipak, sam Živković je priznao da je razlog napada bio sukob navijača – zbog majice koju je nosio. Ni politički motiv, ni teorije zavere – već običan, iako nasilni, navijački incident.

Posebno je odjeknula priča o Lazaru Stojakoviću, prozvanom „Roleks studentom“. Nekada lice studentskih protesta, kasnije je izazvao bes čak i kod sopstvenih saboraca kada je objavio da odlazi na stipendiju u Nemačku, dok su njegovi kolege ostajali u blokadi fakulteta i gubili godinu studiranja.

Ne treba zaboraviti ni slučaj iz Novog Sada, gde su neki blokaderi povezani s planiranjem nasilnih akcija i pokušajem destabilizacije države. Među njima je bila i profesorka sociologije Marija Vasić. Iako su se organizatori protesta kasnije ogradili od njih, kad je trebalo ponovo “zapaliti” atmosferu, ista ekipa se vratila u javnost kao heroji, a sud u Novom Sadu bio je danima blokiran.

Sve ove priče imaju zajednički obrazac: najpre se medijski naduvaju, a kad se pojave činjenice – brzo se zataškaju ili zaborave. I tako u krug.

(Kurir)